Znate li što je to?

Sa stručnjacima splitskog Instituta po šumama i gorama tražili smo zaboravljene voćkarice: od njih možeš što hoćeš, prava su narodna likarija, a tek kakvi su džemovi i rakija!

08.11.2022.
Damir Šarac
Tonka Ninčević Runjić, Mira Radunić i Jakša Rošin u berbi Tonka Ninčević Runjić, Mira Radunić i Jakša Rošin u berbi Duje Klarić/Cropix

Mukinje? Brekinje? Znače li vam išta ova neobična imena? Možda će ih se sjetiti samo ljudi koji žive uz šume i planine. Riječ je o dvjema zaboravljenim šumskim voćkaricama iz obitelji latinskog naziva Sorbus iz koje je najčuvenija oskoruša, koju su po uredbi Marije Terezije u 18. stoljeću sve obitelji morale saditi zbog značajne količine vitamina i drugih ljekovitih svojstava, prvenstveno zbog blagotvornosti na probavu.

Pa dok se oskuruša tiho povukla u šumarke, ali ljudi je nisu zaboravili, brekinja i mukinja iz njih nikad zapravo nisu ni izašle. Što ne znači da su manje vrijedne i ljekovite, a njihovo značenje opet dolazi do izražaja u našem vremenu opsjednutom zdravom prehranom i povratkom prirodi. I neka je tako.

A brekinja i mukinja našle su se na popisu vrsta u velikom partnerskom projektu Centra za kompetencije "Cekom 3LJ" i Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Instituta "Ruđer Bošković", Veterinarskog fakulteta i Agronomskog fakulteta u Zagrebu, Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu te tvrtki "Pharmagal" i "Puđa", pod nazivom "Valorizacija ljekovitog i aromatičnog bilja Dalmatinske zagore", financiranom iz fondova EU-a.

Znanstvenici zapisuju narodno znanje, ali istražuju i mogućnost proizvodnje pripravaka koji će sadržavati ljekovite sastojke iz naših zapostavljenih biljaka. A svim zainteresiranima preporučuju uzimanje sadnica mukinja i brekinja iz prirode ili uzgoj iz sjemenki.

Eto vam sve o razlogu zbog kojeg smo se i ove jeseni našli u društvu znanstvenika iz splitskog Instituta, pa se zaputili u planine u potragu za zaboravljenim blagom Dalmacije. U ekipi su dr. sc. Tonka Ninčević Runjić, mr. sc. Jakša Rošin i dr. sc. Mira Radunić iz Odjela za voćarstvo splitskog Instituta za jadranske kulture, a s Mirom nastavljamo posao otiranja prašine nemara s vrijednih stablašica našeg kraja: brige za milenijsku kaštelansku maslinu, preporoda čuvene jabuke iz Žrnovnice, objašnjenja nestanka poljičkih trešanja, spašavanja Hajdukove murve na Starome placu, revitalizacije oskoruše...

Tonka Ninčević Runjić, Mira Radunić i Jakša Rošin s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša

Tonka Ninčević Runjić, Mira Radunić i Jakša Rošin s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša

Duje Klarić/Cropix

Naša trojka znanstvenika aktivna je i u Nacionalnom programu očuvanja i održive uporabe biljnih genetskih izvora za hranu i poljoprivredu u RH, Tonka Ninčević Runić za ljekovito bilje, a Jakša Rošin i Mira Radunić za Mediteransko voće, u kojoj je voditeljica radne podskupine.

Listopadni plodovi

Sada ćemo o mukinjama i brekinjama, lijepim voćkama iz obitelji ružovki u koju spadaju jabuke, kruške, šljive, oskoruše, a koje su se od ljudi povukle na nadmorske visine u šumarke i kamenjar, i koje daju plodove upravo u listopadu.

Plodovi mukinje narodni su lijek za pobavne smetnje, a od lišća i bobica može se raditi sirup koji pomaže kod bolesti dišnih puteva i pluća, poput bronhitisa ili katara. Tko je zdrav, može prirediti likere, ali i marmelade.

Brekinja se, opet, na zapadu, sadi u parkovima jer je prekrasna kad se održava, njezino drvo se koristi za izradu glazbenih i mjernih instrumenata, jer se ne širi i ne skuplja. Plodovi brekinje također mogu u marmeladu i likere, a rakija brekinjuša jedna je od najcjenjenijih na svijetu. Ne u našem svijetu, očito. Posebno je ljekovita kora za liječenje dijabetesa, regulaciju masnoća u krvi, prostatu, a vjeruje se i da čisti krv.

Tonka Ninčević Runjić s kolekcijom ljekovitog bilja

Tonka Ninčević Runjić s kolekcijom ljekovitog bilja

Duje Klarić/Cropix

Evo sad znate što su ove dvije skrivene voćkarice, a kako ih naći u Dalmaciji, gdje rastu, kako ih prepoznati i uzgojiti i što u njima vrijedi kazat će nam naši vodiči koji već dvije godine obilaze Dalmatinsku zagoru u potrazi za prirodnim blagom. Odredište - Kamešnica!

- U našoj Splitsko-dalmatinskoj županiji pronašli smo brekinje na Plišivici, između Sinja i Zelova, u Biteliću, na Dinari, Svibu, Aržanu, Bušanjama kod Ričica, iznad Biskoga na Malome Mosoru i poviše Vrlike. A mukinje rastu na Kamešnici, Dinari i u Vrlici - otkriva nam Jakša Rošin, a Tonka Ninčević Runjić opisuje kako izgledaju njihova istraživanja u malim mistima i po brdima:

- Naše istraživanje etnobotanike uključuje puno razgovora s domaćima, mahom starijim ljudima koji su nam govorili o nazivima biljaka, gotovo svako mjesto ima svoje ime za istu biljku, raspitivali smo se što je jestivo, što je služilo kao lijek, od čega su se mogli izrađivati alati ili košare, neke biljke bile su dio folklornih i vjerskih običaja, druge su se koristile za bojanje tkanina, recimo rašeljka za tangavanje robe, pitali smo ih i za gljive. Sve te biljke, iz naših preko stotinu i pedeset intervjua, poznajemo iz stručne literature, ali nas je zanimalo kako su ih koristili domaći stanovnici.

Jakša Rošin na stablu brekinje u Aržanu

Jakša Rošin na stablu brekinje u Aržanu

Duje Klarić/Cropix

Nastojat ćemo od nekih, baš rijetkih vrsta uzeti sadni materijal. Tako ćemo biljke koje su stoljećima koristili naši preci vratiti u život u našoj sredini i naše vrijeme - objašnjava nam dr. Ninčević Runjić, koja sobom nosi uzorke ljekovitih biljaka u staklenim bočicama, sve je ona to priredila onako u retro-stilu, možete ih zamisliti u svojoj kuhinji.

List sa zastave

Riječ po riječ s našim agronomima stižemo pod brekinju. Parkiramo u Dujmićima kod Aržana i odmah kušam sreću. Podupire se štapom starija žena, ova će biti prava.

- Zdravi bili. Možete li mi reć di ćemo nać brekinje?

- Bog vas pomoga. Brekinje? A di vam je to palo na pamet? Aaa, bilo ih je u ona doba, gori u gori, to su grizli pastiri i dica, a i veliki kad bi stisla glad. Ali nema vam toga više. Ko će znat ima li koja u šumi - sigurna je.

I nije u pravu. Baš tako su zaboravljene brekinje i mukinje. Niti pedeset metara od prvih kuća, Mira, Tonka i Jakša povadili su alate i škatulice za uzimanje uzoraka.

Don Ante Tone Čipčić u svome šumskom raju na Kamešnici

Don Ante Tone Čipčić u svome šumskom raju na Kamešnici

Duje Klarić/Cropix

- Evo brekinja, vidi šta je lipa. Ali zapuštena. Da je zasadit u neki park, bila bi najlipše stablo. Može narast i trideset metara, a doživit dvista godina – veli dr. Radunić.

I je brekinja, baš ono, lipa. List kao javorov, znate ono s kanadske zastave, po listu se ne bi reklo da je voćka. Ali u ovome kamenjaru, zagušena dračom i dupčićima, ne može se nikako raširit, ne dolazi do izražaja.

- Ajde, probaj brekinje. Nisu tako ukusne ka mukinje, a i njih još niste kušali. Brekinje su nekako slatko-kisele, vole ih medvidi, zato i nemaju dijabetes - smije se Mira.

Mira Radunić s košarom mukinja

Mira Radunić s košarom mukinja

Duje Klarić/Cropix

- A najbolje su kad ih malo udre mraz. Kompot, marmelada, džem, liker su prva liga, a mogu se umiješati i u drugo voće. Ima dosta tanina pa liči želudac, a kora je prirodni inzulin. Vani se sadi po parkovima kao ukrasno stablo, a i mi ćemo uzet reznice, pa kome se sviđa, može posadit - objasnila nam je dr. Radunić dok uzima pupove kako bi iz njih "izvukli gene".

Brekinju smo obašli. Sad idemo dalje, do mukinje. A one se kriju u Kamešnici, kod Voštana Gornjih pa uzbrdo, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom. Do mukinja put nas vodi preko jednog neobičnog "šumskog čovika" koji do ciče zime živi u kolibi usred šume. To je don Ante Čipčić, općepoznat kao don Tone, župnik u miru, a travar, vidar, pčelar, kuhar, ekolog i zapisivač u nemiru. Osamdeset i dvije su mu godine, a on po šumi, na suroj planini kao mladac.

Na divanu kod don Tone

- Sad ćete čut i vidit čuda - priprema nas Mira.

- Eeej, gosti mili, evo vas. A šta vas zanima, sve ću van reć - spreman je don Tone ka puška.

- Sve nas zanima. Šta radite ovde usrid šume u kolibi?

- Živin i dišen punin plućima. Eno ti pčele i košnice, eno ti vrtlić, evo ti di sušin gljive, ovo ovamo su likovite trave, ovo na gradelama je stolisnik, vidiš, suši se. Eno ti voćnjak, šljive, orasi, bajame. Najprvo mi probajte rakiju s peludom, ovo je samo za muške, jaka je znaš, priko pedeset posto, to je samo za na jezik. A sad ćemo i jednu slađu, od mladih borovih iglica, za svih. Likarija.

- Nego, di ste vi ovo sve naučili i još popovski posal činili?

- Rodija san se ja u Dugopolju, moja ti je nevista Zora Čipčić šta je radila najbolju mast za kožne bolesti i opekotine na svitu, a sad joj radi unuk Goran.

Don Tone dobar dio godine provodi na Kamešnici

Don Tone dobar dio godine provodi na Kamešnici

Duje Klarić/Cropix

- Zorinu mast iman, to svak mora imat, a znan i Gorana, baš smo se nikidan čuli.

- Tako, bravo. A školova san se u Zagrebu deset godina, moj profesor glazbe je bio čuveni Albe Vidaković, zato ja i danas znat svirat i pivat, a i pomognen vodit zbor kolegi župniku Voštana. Zaredija san se 1965. godine. I onda prva župa Šolta!

- Ajme.

- E nije tako, lipo mi je bilo. Drža san Donje Selo i Maslinicu, a onda i Sridnje Selo i liti Nečujam. Među Ćuvitarima. Tamo san naučija o pčelarstvu od Vice Blagaića Jozotova iz Donjega Sela, on je bija remeta i dobar pčelar. Ribu sam učio lovit sa don Dujom Perletom, on je bio župnik u Gornjemu Selu. Ima sam i gliser tamo. Jedan put u Splitu pokupin jednoga šta je bija vako poznat ka žestoki komunista, ponudin mu da ću ga pribacit gliserom na Šoltu.

I na po konala zaustavin ja motor i počnen vikat: "Ajme, falija je motor, gotovi smo, moj čoviče!" On problidija, znaš nije lipo, nije bilo mobitela u to vrime, a ni brodova po moru ka danas. Nego, kažen ja njemu, ajmo mi izmolit Očenaš, pa možda Bog i pomogne. I molija je, znaš kako, eto tako san ti ja njega u strahu Božjemu natira da se moli. A motor je upalija odma, normalno - smije se don Tone i burdižaje dalje:

Don Tonine pčelice

Don Tonine pčelice

Duje Klarić/Cropix

- A iz Šolte san iša u Rudu na dvanaest godina, pa u Svib jedanaest godina. Onda u Trilj šest godina, tamo san osnova Kolpinški pokret za mlade koji u svitu okuplja stotine iljada mladih katolika. Onda san stiga u Aržano di san osta osamnaest godina, do svećeničke mirovine. Pa san priselija u ovu kolibu di san od prolića do zime. Priko zime me udomi don Vlade Strikić, bake su nam sestre, i tako priživin zimu, pa opet na moju Kamešnicu.

- Najbolje se razumite u trave?

- I u pčele, od moga meda nećeš nać boljega. A znaš kako san se zamalo otrova baš na dan primopredaje župe u Aržanu! Okupili se novi župnik, dekan, crkovinari, a ja prije sastanka da ću malo propolisa srknit, uvik san ga ima u žepu. A ja ti, moj sinko, potegnen Amitraz, to ti je akaricid, otrov za grinje u košnicama. Stisle mi se kosirice, zabilija san očima, tlak gornji 80, a donji 46 bija. Gotov! Jedva su mi glavu spasili. A onda su govorili: don Tone se iša otrovat kad je napušta Aržano, ha-ha. Šta si me ono pita?

- Za trave!

- Ovako ti je: ne možeš u prirodi korak učinit a da nisi na ljekovitu biljku ugazio! Čitajući literaturu, učeći od znalaca, ući ćeš u čudesni svijet ljekovitih biljaka, cila znanost bez kraja i konca. Nije to ka kad čovik napravi rakiju pa kaže: "U njoj ti je dvajstipet trava." Ajde, nabroji mi deset, platit ću ti ručak! Moga bi ti dvi ure nabrajat za šta je koja, sve narod zna, a znanost je više-manje ispitala. Od onih opće poznatih ka kadulja; čaj za grlo, a uvarak za desni, pa recimo iva za apetit, dubčac za smirenje pa onda miks šipurike, brekinje, mukinje i drinka za miran san, zova za kašalj, dvornica za bubrige, gavezova mast za zglobove, srčanik za masiranje, hajdučica za rane... A di bi bija kraj. Gledaj onda gljive: koje ono Šoltani beru, ti ćeš znat?

- Pečurve!

- E nisu to pečurve ni pečurke, nego rujnice. Gljive sam učio od bosanskih svećenika, skupljali smo ih po Šator-planini. Znaš kako je s njima; sve su gljive jestive, al neke samo jedanput. Tako se ja ovde zabavljam, podiga sam i kapelu svetoga Ivana Pavla Drugoga. Pa mi dođe društvo, Frane Strikić, Ivan Šušnjara, Jozo Sarač, sve ljudi na mistu, to su ti moji prijatelji i brižnici - veli.

Teologija, pčelarstvo i rakijarstvo

I tako poslije jedno dobre ure dobrih priča, a prošli smo još i teologiju, pčelarstvo i rakijarstvo (rakija samo od vina i dropa, a najbolje viško vino od don Ive Mardešića), doskočismo napokon mi na temu. Između dva udisaja:

- Don Tone, došli smo radi mukinja!

- Eno ih doli ispod kuće. Nije se to uzgajalo, to bi onako jila dica, pastiri i krave. A medvid bi izija koru, draga mu je, i meni je četiri košnice izija. Iman jednu bocu rakije od mukinja; dvi šake ploda na po litre rakije i malo meda. Nemoj slučajno cukra mećat u rakiju. Nego meda.

Spuštamo se u vrtaču, malo niže don Tonine kolibe.

- Pogledajte na jednome mistu čega sve ima; divlja kruška, glog, šipurika, drijenak i mukinje. Sve možeš skupljat i radit makar čaj - upozorava nas Mira Radunić, dok s kolegama skuplja uzorke.

A mi brstimo crvene bobe mukinje. E baš su dobre. Ljudi, sadite ih.

Plodovi mukinje

Plodovi mukinje

Duje Klarić/Cropix

Kaše, kompoti, želei

Mukinja ili brašnjava oskoruša (Sorbus aria) je listopadno stablo iz porodice ruža. Naraste do 15 metara visine tvoreći gustu i široku krošnju. Plodovi su izduženo jajoliki, crveno-narančaste boje. Staništa su joj svijetle šume i grmlja, sunčana mjesta do 1700 m nadmorske visine, doživi 200 godina. Ponegdje se sadi kao ukrasno stablo.

Plodovi su ukusniji nakon prvih mrazova. Kuhanjem se priprema kaša, a miješenjem s drugim voćem kompoti, želei, marmelade, sirupi, voćne rakije. U zrelim plodovima ima oko 73 posto vode, 8 posto šećera, 0,8 posto kiselina, 25 mg vitamina C i 1 posto karotina. Koristila se kao pučko sredstvo protiv proljeva, te lijek protiv kašlja i katara pluća. Plodove rado jedu ptice i medvjedi.

Plodovi brekinje

Plodovi brekinje

Duje Klarić/Cropix

Drvo dobro za gajde, a plod za prostatu

Brekinja (Sorbus torminalis) je listopadno stablo iz porodice ruža, naraste do 25 metara i doživi preko stotinu godina. Plodovi su eliptični, kruškoliki ili okruglasti, a kao zreli postanu smeđi. Raste pojedinačno ili u manjim grupama na svježim, dubokim, bogatim tlima u šumama, od nizina do 1500 metara nadmorske visine. Uzgaja se i kao ukrasno stablo u parkovima.

Jestivi su plodovi najboljeg okusa nakon što ih opari mraz. Mogu se jesti sirovi, no obično se prerađuju u marmelade i dodatak rakijama. Sadrže oko 10 mg vitamina C, šećer i organske kiseline, te mnogo tanina.

Brekinjino drvo jedno je od najtvrđih i koristi se za izradu muzičkih instrumenata, najčešće flauta, orgulja, škotskih gajdi i čembala, te mjernih instrumenata.

Ljekovita svojstva brekinje su mnogostruka, posebno kod dijabetesa (čaj od mlade kore), masnoće u krvi, pijeska u bubrezima, bolesti prostate, proljeva i grčeva u crijevima.

Izvor: slobodnadalmacija.hr

Zajedno do fondova EU
Europski Strukturni i Investicijski Fondovi
Operativni program Konkurentnost i kohezija
JU RERA S.D. za koordinaciju i razvoj SDŽ
Splitsko-dalmatinska županija
Grad Trilj